Loading...

Jelena Bulajić: samostalna izložba

Jelena Bulajić

10 / 6 - 18 / 07 / 2021

Proces stvaranja slike kod Jelene Bulajić nalikuje mističkim i religioznim verovanjima o postanku sveta i čoveka. U početku je bezoblična praznina i duboka tama – prvo razdvajanje je stvaranje svetlosti. Poetika njenih radova počiva na odnosu svetla i tame, na neiscrpnim nijansama između duboke crne, kakvu vidimo u radovima Untitled (Mountains II), tamnosive u Spree i potpuno belih pena u serijama Pacific. Kolorit, kompozicija i dinamika rada zasnivaju se na stvaranju sredine, na onome što se nalazi između ovih krajnosti. U zavisnosti od količine bele ili crne, njene slike odaju potpuno drugačiji sentiment – lakoće antičke freske na slici After Zurbaran ili pak romantičarske drame previranja vode na slikama Temze.

Voda i vetar, dva prvostvorena elementa, na slikama prikazani kao isečci prostranstva, govore o promenljivosti, o protoku materije, o nestalnosti onoga što percipiramo kao materijalni svet. Slika je u ovom slučaju upravo pokušaj da se trenutak promene zamrzne u večnost – da se stalno odigrava isti trenutak i da se on odigrava večno. Za razliku od njenih starijih radova, koji se obično tumače kao oni koji govore o protoku vremena, o starosti, prolaznosti, novi radovi zaboravljaju na zapadno vreme, u njima nema linearnosti. Kao u budizmu, ovde je vreme shvaćeno kroz svest o nestalnosti svega što postoji u kosmosu, a posebno kroz osvešćivanje sopstvene životnosti i smrtnosti.[1]

Potom bi zemlja. Na slikama visokih planina i krupnim kadrovima detalja litica, vidljiv je odnos umetnice prema zemlji kao materiji. Mermerna prašina, grafit, kreda, kaolin prisutni su fizički kao gradivne jedinice slike. Materijali su korišćeni kako zbog svoje hemijske strukture tako i zbog likovnih svojstava. Na ovim dinamičnim slikama planina naročito se jasno uočava pažljivost s kojom umetnica komponuje elementena slici – odnos belih i crnih, dubina senke, dijagonale i ritam slike zajedno pre stvaraju utisak ideje o planini nego konkretnog pejzaža koji je bio podloga za sliku. Kao i u slučaju okeana i reka, ovde se čini da je reč o netaknutim predelima čije pretrajavanje, uprkos promeni, samo doprinosi našem osećaju sopstvene prolaznosti.

Taj neoplatonizam u pristupu apstrakciji ideje vidljiv je i u odnosu umetnice prema predlošku. Mimesis funkcioniše dvoslojno – prvi mimesis događa se nastankom fotografije koju umetnica koristi kao osnovu za crtež i, kasnije, sliku. Ona fotografijom hvata činjenice trenutka – beleži likovne specifičnosti delova stvarnosti, njihovu materijalnost, njihovu „rasvetljenost“ u trenutku, opšta svojstva i prirodu reke, okeana, planine, lica, sve to ne gubeći iz vida unutrašnja svojstva koja čine da se pojavljuju u određenim formama. Mimesis je ovde neoplatonistički shvaćen odabir savršene pojavnosti. Sa faktualnosti fotografije, umetnica, slikajući, prelazi u domen istraživanja izražajne likovnosti materije, ali i u intervenciju nad elementima stvarnosti. Ona od nečeg što je odabir isečka pravi novu realnost slike, gde je mimesis daleko od doslovnosti, ali zadržavajući pritom referencu na fotografiju, koja funkcioniše kao dodir sa tlom, utemeljenost u fizičkom.

Stvaranje čoveka možda je i najmanje „prirodan“ proces, najmanje stvaralački. Dok je u slikama prirode i predmeta apstrakcija i estetizacija prisutnija u odnosu na fotografije, slike ljudi govore o uvećanoj realnosti. Tu cilj nije analiza likovnih svojstava, komponovanje savršene harmonije trenutka, već je cilj – spoznaja. Gigantski portreti ukazuju na potrebu umetnice da širinom i temeljnošću pokuša da priđe problemu reprezentacije onog nepredstavljivog i neshvatljivog u čoveku, u ljudima: ona razmatra posebnosti njihove fizionomije, njihove savršeno „završene“ i „nezavršene“ likove. Postupak nalikuje na obrnuti alhemijski i mistički proces stvaranja ni iz čega ili stvaranja čoveka od materije – u ovom slučaju posredi je materijalizacija duhovnosti, hirurški precizno predstavljanje lika kao nosioca „duše“. Pri posmatranju portreta oseća se određena napetost, daleka od pomirenosti koju vidimo na slikama prirode. Možda zato što umetnica nema nameru da prirodu odgonetne, ona joj se divi i apstrahuje njene kvalitete i misterije, dok joj čovek deluje spoznatljivo, kao ono što se dā demistifikovati preteranom analizom.

Radovi Jelene Bulajić kao da ilustruju Platonove kontradikcije: od „negativne teologije“ koja potencijalno vodi u misticizam, a tvrdi da stvarnost ne može biti opisana, da se o njoj ne može govoriti, da se ona ne može uobličiti već samo iskusitiu čistom, neposrednom maniru – putem logosa – do druge tvrdnje da je sva ljudska misao pokušaj da se govori, opiše, modeluje stvarnost, da se „proizvedu slike“ stvarnosti.[2] Slike na izložbi dokaz su neprestanog pokušaja umetnosti da, sa jedne strane, svojim alatima analize razume stvarnost, kao i da je, sa druge, sopstvenim sredstvima i prikaže. Kod Jelene Bulajić prepoznaje se sintetička priroda umetnosti, njena mogućnost da spozna i da predstavi u isto vreme. U kasnijim spisima Platon napominje da je svet sam mimetička tvorevina, stvorena od božanskog stvaraoca-umetnika, koji je u Timeju vizuelno prikazan kao slikar.[3] I, potpuno suprotno demijurgu, koji je svojom tvorevinom zadovoljan jer je prirodu stvorio kao samoregulišući sistem, umetnica proces stvaranja ponavlja iz dana u dan, iznova stvarajući od prvog do šestog dana u nadi da će doći dan sedmi, kada će stvoreni sistem biti dovoljno savršen da prestanu stvaranje i analiza, a nastupe odmor i divljenje.

Ana Simona Zelenović

Preuzmite katalog – Jelena Bulajić